Radnoterapijska intervencija kod psihosocijalnih poremećaja

PSIHOPATOLOGIJA

Opisuje, definira i klasificira promjene pojedinih psihičkih funkcija( svijest, opažanje, mišljenje, inteligenciju) koje osoba aktualno proživljava (Jaspers 1979.) i na temelju kojih se mogu prepoznati, odnosno dijagnosticirati pojedini psihički poremećaji i bolesti.

U procjeni i postavljanju dijagnoze što je normalno, a što poremećeno- u psihijatrijskoj struci nije dovoljno samo prepoznavanje poremećaja pojedine psihičke funkcije ili pojedinog sindroma nego je osobu potrebno promatrati u znatno širem kontekstu njezinog socijalnog okruženja, životne dobi, funkcioniranja u svojstvu djelatnika, bračnog partnera, roditelja i općenito člana određene društvene skupine s vlastitim kulturalnim obilježjima, kao i aktualne vanjske situacije i mogućih tjelesnih bolesti. Dobro poznavanje psihopatologije preduvjet ja svakomu dijagnostičkom postupku u psihijatriji.

PSIHOLOŠKI FAKTORI REALIZACIJE OSOBE

Psihologija se bavi naučnim proučavanjem ponašanja i mentalnim procesima. Počela se razvijati u uskoj vezi sa neuropsihologijom, a zatim se usmjerila na proučavanje ponašanja, ljudskog razvoja, psiholoških aspekata učenja i kognicije.

Atkinson i suradnici(1993) opisuju psihološka stajališta :

  • biološko ( neuropsihološka osnova ponašanja i percepcije)
  • bihevioralističko ( naučene reakcije na poticaje iz okoliša)
  • kognitivno (proučavanje mentalnih procesa u učenju)
  • psihoanalitičko( proučavanje podsvjesnih procesa)
  • fenomenološko ( bavi se subjektivnim unutarnjim iskustvima)

Psihološke teorije obiluju načinima u kojima mentalni mehanizmi i percepcija utječu na ljudske emocije i ponašanja. Razvile su se kao psihoanalitičke teorije i, nešto kasnije psihoterapeutske teorije u cijeli niz teorija radi liječenja poremećaja